Rashid al-Din, prvi historičar

Godine 1306. Perzijanac Rashid al-Din Fadhl-Allah Hamadani napisao je Historiju Mongola, a tri godine kasnije prvu do tada poznatu Historiju svijeta. Rashid al-Din prvi je historičar ikad koji je napisao univerzalnu historiju svijeta, stoljećima prije nego što su to uradile njegove danas puno poznatije evropske kolege. J. J. Saunders bio je profesor historije na Univerzitetu Canterbury na Novom Zelandu i, iako je priču napisao još prije nekoliko decenija, njegov članak o Rashidu al-Dinu i danas je jedan od najbolje napisanih ikad na tu temu. U Stavu ga donosimo uz neznatna kraćenja i prepravke.

Jedan od najčvršćih mitova zapadne historiografije jeste onaj da su Evropljani bili ti koji su prvi pisali historiju država i nacija. Herodot je pisao o Perzijancima, Egipćanima i Grcima, Polibije je istraživao prošlost mediteranskog svijeta, ljudi poput Voltairea i Gibona u doba prosvjetiteljstva postali su globalno poznati. Međutim, koliko god oni bili važni istraživači svjetske historije, ono što su oni napisali bila je historija Evrope ili Mediterana.

Postojalo je vrijeme kada je Azija, a ne Evropa, bila središte svjetske moći. To razdoblje ostavilo je itekakvog traga u historiografiji i iznjedrilo prvog historičara čiji se tretman prošlosti može nazvati istinski globalnim. Zvao se Rashid al-Din Fadl-Allah, bio je perzijski državni službenik koji je živio od 1247. do 1318. godine, ali zapadni svijet za njega jedva da je čuo do sredine 20. stoljeća.

VEZIR RASHID

Nakon što su mongolski konjanici Džingis-kana prešli ogromne evroazijske stepe od Mandžurije do Ukrajine, oni su provalili u naseljene, urbanizirane zemlje poput Kine, Perzije i Rusije. Tamo su uspostavili organiziranu vlast koja je trajala dugi niz godina. Raspon njihovih aktivnosti doista je bio globalan. Iz Rusije su dolazili u Poljsku i Mađarsku, a samo ih je smrt Kana potjerala natrag kada su bili spremni za napad na područje današnje Njemačke i Italije. Iz Perzije su prijetili Indiji, probijali se prema zapadu u Irak, Siriju i Malu Aziju, a samo je slučaj u Palestini 1260. spriječio mongolsko osvajanje Egipta.

Iz Kine, koju je Kublaj-kan 1279. potpuno potčinio, njihove su se trupe proširile u Burmu, Tajland i Vijetnam, a u lukama Kine i Koreje izgradili su flote koje su, doduše neuspješno, krenule u osvajanje udaljenih ostrvskih kraljevstava Jave i Japana. Nije ni čudo što je Veliki Kan sebe vidio kao predstavnika Boga na zemlji, s božanskim nalogom da osvoji cijeli svijet.

Mongoli su isprva bili nepismeni barbari. Džingis-kan nije znao ni čitati ni pisati, ali znao je vrijednost obrazovanja, regrutirao je službenike, administratore i političke savjetnike iz obrazovanijih naroda i zapošljavao ih da upravljaju njegovim carstvom. Također je prvi put dao da se mongolski jezik piše abecedom posuđenom od Ujgura, turkijskog naroda koji je bio dijelom i kršćanski.

U Perziji, kao i u drugim civiliziranim zemljama, Mongoli su donosili strašna razaranja. Čitavi su gradovi iza njih ostajali samo hrpe ruševina. Dešavali su se žestoki pokolji i mještana i seljaka, sistemi za navodnjavanje su uništavani, a velika područja poljoprivrednih površina prestala su se obrađivati, ali oluja je prošla i došla je nova generacija mongolskih vođa koja je vidjela da je teško zarađivati novac upravljajući razorenom i izgladnjelom zemljom. Mongolsko carstvo do 1260. godine više nije bilo političko jedinstveno. Pojavilo se nekoliko autonomnih kraljevstava koja su vodila vlastite politike, iako su priznavali nejasnu suverenost Velikog Kana, unuka Kublaj-kana, koji je vladao u Pekingu. Mongolski vladar u Perziji nosio je naslov Il-Khan, “podređeni kan”, turska riječ koja znači ovisan ili pokoran. Ovi lokalni kanovi imali su ograničenije odgovornosti i bili su nestrpljivi da svoja kraljevstva učine produktivnim i profitabilnim.

U Perziji su ove reforme započele s vlašću Khana Ghazana 1294. godine. Ghazan je bio jedan od najsposobnijih mongolskih prinčeva. Mladić od 24 godine, bio je iskren, inteligentan i savjestan, nestrpljiv da ponovno digne Perziju na noge i odlučio je vladati svojim kraljevstvom u interesu Perzijanaca, a ne samo svojih sunarodnika Mongola. Kako bi smirio svoje podanike, koji su uglavnom bili muslimani, prihvatio je islam 1295. godine, napuštajući paganstvo svojih predaka.

To nikako nije impliciralo da je on zaboravio svoju mongolsku prošlost. Naprotiv, Ghazan je bio neizmjerno ponosan na postignuća svog naroda. Bio je visoko obrazovan za kralja svog doba; imao je temeljno znanje mongolskog folklora i plemenskih rodoslova, a pripisivala mu se sposobnost govora i razumijevanja mongolskog, turskog, hindskog, perzijskog i arapskog jezika, a čak se govorilo da zna i neke franačke, vjerovatno ili francuske ili latinske riječi. Naslijedio je učinkovit birokratski stroj, u kojem su radili pripadnici klase nasljednih državnih službenika. Godine 1298. imenovao je Rashida al-Dina svojim velikim vezirom.

PISANJE HISTORIJE SVIJETA

Rashid al-Din rođen je u Hamadanu oko 1247. godine. Kao dječak, preživio je žestoku ofanzivu koju je vodio Hilegi-kan, unuk Džingis-kana i brat Kublaj-kana. Njihova je invazija zahvatila Sjevernu Perziju i Irak i kulminirala padom Bagdada i ubistvom posljednjeg abasijskog halife 1258. godine. Čak i u takvim vremenima mnogi su Perzijanci više klase uspjeli steći dobro obrazovanje, a Rashid je bio školovan za doktora, što je bio poziv na koji se uvijek gledao kao na veliku čast na Istoku, a često je značio karijeru u javnoj službi. Školovanje nije bilo usko stručno, već je obuhvatalo sate teologije, književnosti i historije, osmišljene kako bi produbili predanost učenika islamu u cjelini.

Historija (ta’rikh na arapskom) je bila tradicionalno dio muslimanskog znanja: u osnovi, to je najčešće bila studija o životu Poslanika i širenju njegove zajednice. Obrazovani Perzijanci imali su poprilično znanje o svojoj prošlosti, iako je, kao i obično, historijski tok bio zamagljen i isprepleten s mnogo legendi i izmišljotina što se išlo dalje u prošlost. Ghazan se manje bavio perzijskom nego mongolskom prošlošću; bojao se da će mlađa generacija njegovog naroda odrasti u neznanju o moćnim djelima svojih predaka i da će mala vladajuća klasa Mongola u svakom slučaju uskoro biti apsorbirana u perzijsku naciju. Kako bi održao u životu svoju tradiciju i sjećanje na velika osvajanja, obratio se svom veziru i pozvao ga da sve to pismeno zabilježi za buduća potomstva.

Rezultat je bila zadivljujuća historija Mongola na perzijskom jeziku, poznata kao Historija Ghazana, odnosno historija koju je naručio Ghazan. Najbolji historičar malo može učiniti bez direktnog pristupa izvorima, pisanim ili usmenim. Rashid je u tom pogledu bio u dobroj situaciji iako nikad nije posjetio Mongoliju. Njegov je suveren i sam bio autoritet za mongolske starine, a u privatnom bi mu razgovoru ispričao mnogo toga što se iz knjiga nije moglo naučiti. Imao je pristup nekim mongolskim spisima, ali bili su zbrkani i pomiješani.

Rashid je, pišući o tome kako je uređivao arhivske historijske spise, posebno spominjao kako mu je Ghazan kazao da se često savjetuje s Puladom Ching-siangom, visokim povjerenikom Velikog Kana u Tabrizu, perzijskom glavnom gradu. Pulad je bio poznat po svom enciklopedijskom znanju turskog i mongolskog plemenskog umijeća i nema sumnje da je pomogao da Rashidova historija postane potpunija i preciznija nego što bi to inače bio slučaj.

Rashid je neumorno radio na svojoj Historiji tokom posljednjih godina vladavine Ghazana. Knjiga je još bila nedovršena kad je njegov kraljevski pokrovitelj umro 1304. u dobi od 33 godine. (Većina mongolskih kanova umrla je mlada, obično od pića.) Ghazana je naslijedio njegov brat Öljeitu, koji je bio manje reformator, ali jednako zainteresiran za svoj narod i njegovu prošlost, i njemu je Rashid predstavio gotovu Historiju u aprilu 1306. godine. Novi kan pročitao ju je s dubokom pažnjom i čestitao mu na postignuću.

Öljeitu je tada pomislio da bi Rashid sada, nakon što je napisao Historiju Mongola, mogao napisati historiju nacija koje su Mongoli osvojili. Mongolske su se vojske proširile velikim dijelovima svijeta i sada je bila prilika zabilježiti ljetopise svake nacije. “Svijet je pod nama Mongolima”, Öljeitu je rekao Rashidu, što rezultira time da se doktori, astronomi, naučnici i historičari, stanovnici Kine, Indije, Kašmira, Tibeta i drugih naroda, Turci, Arapi i Franci, okupljaju u velikim dijelovima svijeta pod našim okom, svaki od njih posjeduje knjige u kojima se iznosi historija, hronologija i religija njegove zemlje, te je barem djelimično upoznat s tim različitim temama.

Tako je, u dobi od 60 godina, stari vezir počeo raditi na Historiji svijeta; opet je tražio knjige i saradnike i nije štedio truda kako bi prikupio najtačnije zapise svakog civiliziranog naroda. Bio je, naravno, već upoznat s historijom vlastite zemlje. Imao je sreću, kada je Kina u pitanju, da je na dvoru Öljeitua pronašao dvojicu učenjaka, Lija Ta-chija i Mak-suna, koji su odgovarali na njegova pitanja i dali mu sažetak kineske historije. Njegov sažetak indijske historije, koji uključuje dugačak odlomak o životu i učenju Bude, dijelom je izveden iz monografije perzijskog učenjaka Al-Birunija, koji ju napisao oko 1030. godine.

RASHID I EVROPLJANI

S naše tačke gledišta, najzanimljivije je ono što Rashid ima za reći o Evropljanima ili, kako ih on na muslimanski način naziva, Francima. U Perziji je postojalo nekoliko zapadnih ambasada, uključujući jednu engleskog kralja na čijem je čelu bio izvjesni Geoffrey iz Langleya. U svojstvu velikog vezira, Rashid će primiti ove evropske ambasadore i bez sumnje ih je pomno ispitivao o uvjetima života u kršćanskim zemljama Zapada, kako se njima upravlja, kakav je položaj pape i kakve su se promjene tamo nedavno dogodile.

Drugi svezak, Univerzalna historija, završen je 1310. godine. Dio koji pokriva vladavinu Öljeitua dodan je nakon njegove smrti 1316. godine, a cijelo je djelo dobilo naslov Zbirka historije. Rashid je bio opravdano ponosan na svoje postignuće: prilično je dobro znao šta radi i nije mu bilo u prirodi biti skroman ili nesiguran. Kazao je da je svoje djelo napisao tako da se “sjećanje na izvanredne događaje koji su obilježili dolazak mongolske dinastije ne smije izbrisati rukom vremena” i ponosno tvrdi da “do danas nikada niti u jedno drugo vrijeme nije napisano djelo koje nudi opću historiju naroda na svijetu i detalje različitih rasa čovječanstva. Ne postoji knjiga ni u jednoj zemlji koja prikazuje slijed historije različitih zemalja svijeta”.

Rashid ovako objašnjava svoju metodu istraživanja i pisanja: “Mogu posvjedočiti da se nisam štedio i poduzeo sam sve mjere da bih saznao stvarnu istinu i da se izbjegne pisanje bilo čega što je bilo lažno ili zasnovano na glasinama. Prikupio sam, ne mijenjajući ništa, sve što su sadržali izvorni spomenici naroda, najpouzdanije tradicije i podaci koje su mi donijeli učeni učenjaci iz tih zemalja. Proučavao sam djela historičara i genealoga. Utvrdio sam pravopis imena svakog naroda i svakog plemena. Svoju sam građu rasporedio sistematskim redoslijedom, što niko prije mene nije učinio i za koji smatram da bi moje djelo trebalo učiniti razumljivim svim mojim čitateljima.”

Da bi osigurao očuvanje i cirkulaciju njegove Historije, dao ju je prevesti s perzijskog na arapski jezik, dogovorio da se svake godine izrađuju novi primjerci i poslao ih u biblioteke vodećih gradova Perzije. Prepis, povez, karte i ilustracije koštali su ga 60.000 dinara, što je bila enormna svota za one dane.

RASHIDOV KRAJ

Öljeitu, koji mu je poput Ghazana uvijek bio pokrovitelj i uvijek ga štitio, umro je 1316. godine, a njegov sin Abu Sa‘id, koji ga je naslijedio, bio je neiskusan dječak od 13 godina. Rashid je već do tada stekao mnogo neprijatelja. Njegovo bogatstvo, moć, utjecaj, a možda i arogancija pobuđivali su ljubomoru i mržnju. Kad je Öljeitu osnovao novu prijestolnicu Sultanije, njegov je veliki vezir ondje sagradio cijelo predgrađe, zajedno s džamijom, fakultetom, bolnicom i hiljadu kuća; zvala se Rašidova četvrt. Mongolsko plemstvo nije ga voljelo: vladajuća klasa osvajača uvijek brzo posumnja u nelojalnost domaćih sluga. Pokrenuta je kampanja “blaćenja” protiv Rashida: šaptalo se da je Jevrej.

Mongoli, koji su uglavnom bili slobodni od rasnih ili vjerskih predrasuda, doista su u svojoj vladi zapošljavali sposobne Jevreje, a rezultat je bio porast antijevrejskog osjećaja u mnogim dijelovima njihova carstva. Rashid je vjerovatno bio jevrejskog porijekla, ali je tokom života bio pobožni musliman. Čini se da je antagonizirao mnoge skupine, uključujući članove vlastite medicinske profesije. Ubrzo nakon pristupanja mladog Abu Sa‘ida, vezirovi su neprijatelji napali. Otpušten je s funkcije, vraćen na posao, ponovno otpušten i optužen za novčanu naknadu i izdaju, a jedan od medicinskih rivala optužio ga je za trovanje Öljeitua.

Nakon namještenog suđenja, osuđen je na smrt u julu 1318. godine i pogubljen na mongolski način, presijecanjem napola. Glava mu je nošena ulicama Tabriza, stare prijestolnice, dok je rulja uzvikivala: “Ovo je glava bogohulnog Jevreja!” Imao je više od 70 godina, a jedan od njegovih sinova umro je s njim. Abu Sa’id je odrastao žaleći gorko za sudbinom starog državnika. Iako mrtav, i dalje je bio meta njegovih neprijatelja. Njegovo je predgrađe u Sultaniji opljačkano i djelimično uništeno; oduzeta mu je imovina, kopiranje njegovih rukopisa prestalo je, a 80 godina nakon njegove smrti njegove su kosti iskopane i ponovno pokopane na jevrejskom groblju u Tabrizu.

Prema nekim tvrdnjama, Rashid je napisao Univerzalnu geografiju, koja odgovara njegovoj Univerzalnoj historiji, ali ona je vjerovatno uništena jer o tome ne postoji nikakav trag. Niti jedan cjeloviti rukopis njegove Historije nije došao do nas, a u tim postojećim različiti dijelovi ogromnog dijela posloženi su na različite načine. To u velikoj mjeri objašnjava dugo zanemarivanje Rashida u njegovoj vlastitoj zemlji, ali i na Zapadu.

Još 1908. godine orijentalist s Cambridgea Edward Granville Browne objavio je prijedloge za objavljivanje cjelovitog kritičkog izdanja Rashida, ali ništa nije učinjeno, a tek su posljednjih godina poduzeti koraci kako bi ga se spasilo dugog i nezasluženog zaborava. Historiju Mongola sovjetski su naučnici prevodili na ruski jezik nakon Drugog svjetskog rata, dok je Historija Franaka prevedena na francuski jezik 1951. godine.

Današnji Perzijanci s ponosom čuvaju sjećanje na svog slavnog historičara. Bio je čovjek svog vremena, domoljubni Perzijanac koji je svijet vidio perzijskim očima. Nije sumnjao u superiornost muslimanske civilizacije, islam je bila jedina istinska vjera i on se mogao lakše pomiriti s mongolskom vlašću nakon što su je kanovi prihvatili. Kršćanska Evropa bila je svijet barbarstva i nevjere. On je posvećivao puno manje prostora Evropi nego Kini, a njegov je odnos prema stranim kulturama prilično sličan stavu onih zapadnih historičara iz 19. stoljeća koji su pisali kao da je ono što se dogodilo u Engleskoj, Francuskoj i Njemačkoj zaista jedino što je važno.

Njegova Historija svijeta nije bila samo zbir historija različitih nacija. Rashid je živio i radio u Perziji, drevnoj civiliziranoj zemlji s tradicijom pisanja historije, smještenoj na pola puta između Evrope i Kine. Kontakti s Dalekim istokom i zapadom učinili su od Perzije mjesto susreta kultura u mongolskom dobu, a Rashid je imao bogate resurse na koje se mogao osloniti. Njegova smrt bila je puno više od lične tragedije, bio je to težak udarac razvoju historijske nauke. Zakašnjela rehabilitacija mala je kompenzacija za dugo zanemarivanje i zaborav iz kojeg je konačno izišao u drugoj polovini 20. stoljeća.